Melbourne, 03.12. 2011.

Predivan grad

Amsterdam

Krenula sam rano ujutro kako bi došla do Amsterdama. Inače su veze u Nizozemskoj odlične, bilo kuda se može stići za jako kratko vrijeme (vlakom naravno), ali iz malog gradića Huizena malo je kompliciranije jer nema željezničke stanice. I tako, u 8.00 kretao je bus na kojeg sam sjela s punom opremom (pitali su me čak ak se uopće namjeravam vratiti?!), uostalom, nikad neznaš kad će ti nešto trebati.

Bus je polazio u 8.05 ( zaista sam fascinirana s točnošću Nizozemaca općenito, ne samo u slučaju ovog busa), vozio nas 15 minuta, bilo je još pet minuta do polaska vlaka za Amsterdam Central, stigla sam kupiti kartu na automatu, nekaj za klopu, naći peron i smireno ući u vlak (nešto za što bi mi u Hrvatskoj trebalo puno vremena, živaca i komplikacija). Lijepo sam stigla u Amsterdam u rano jutro (deset sati), izvadila fotiće i krenula sa slikanjem.

U jednoj trafici sam uzela kartu Amsterdama, neki vodič sa mini kartom i krenula sa lutanjem (noć prije sam imala jednosatni tuturijal o tome što apsolutno moram u Amsterdamu vidjeti, a što nije tako važno....

 p.s. sve sam zaboravila..)

Fotkala sam po principu fotkaj sve, možda ti se koja fotka i svidi i kupila sam razglednice da znam što NE fotkTI J. Put pod noge došla sam do glavnog trga. Rano ujutro, ali zavidno puno ljudi… Nisam bila sretna, trebala sam ići još ranije..

No, sve u svemu, namjeravala sam obići slijedeće znamenitosti: Rembrandtovu rodnu kuću, Van Goghov muzej, Boemsku četvrt, a ostalo što mi dođe pod ruke, odnosno noge. Hm, kad sad razmislim, trebala sam rentati bicikl i iskusiti pravi Dutch način življenja. Ali što je bilo je bilo, a bilo je to da sam lutala okolo sa smiješkom na licu.

Dok nisam došla do Maddame Taussauds muzeja i prošla pored njega. Njega sam odlučila ostaviti za kraj, ak budem imala vremena.. Krenula sam dalje Rokin ulicom kad se spustila najveća kiša na svijetu.. hm, ovo sad zvuči kao pljusak, ali nije to pljusak. Najlakše je opisati ovu kišu ko podmukle kapljice koje neumoljivo padaju s neba u gustoj mreži i jedina namjena u životu im je da te smoče što jače i što brže, a da ti to ni ne osjetiš. To bi sve bilo u redu da ja nisam imala svoje profi fotiće sa sobom i jedan otužni kišobran koji je dao svoje još prošlu zimu (uzela sam ga samo zato jer je bio roze boje J). I tako smo mokri ruksak, fotić u ruci zajedno s kišobranom i ja hrabro stasali dalje kroz guste kapljice kako bi uhvatili što više od grada. Netko normalan bi sada mislio, pa dobro, mogla se sjesti u neki kafić i pričekati da kiša stane i popusti, pa, da nisam noć prije čitala neku knjigu o fotografiranju koja je predlagala da se kiše i fotografiranja po kiši netreba bojati, već da treba iskoristiti što je više moguće ( siz d dej i slično) i da nisam mislila da mi je svejedno jer bude ta dosadna kiša tak ionak padala cijeli cjelcati dan puna adrenalina krenula dalje.

Još sam ujutro razmišljala o tome da uzmem sa sobom baloner, ali na kraju nisam misleći na onaj prvi predivni dan kad sam stigla u Nizozemsku i kad je bilo prekrasnih 30 stupnjeva i kad sam mislila da bude zauvijek tak.

Krenula sam dalje tokom rijeke Amstel i preko puno mostova, moram pripomenuti da su kanali i grad općenito divni da divniji ne mogu biti. Čak i po kiši, kad se smrzavaš, sve ti je prekrasno, možeš uživati u trenutku. Sve je apsolutno drugačije od onoga što sam zamišljala i apsolutno prekrasno!!!

Jedino kaj žalim je to što se nisam provozala u watertaxiju L , i na biciklu L.

Kad sam bila u Antwerpenu, bicikli su bili opće dobro, mogao si ga je svatko uzeti jer je grad kupio nekoliko tisuća bicikala ( čak smo se zezali da u Belgiji postoji triatlon: uzmeš bicikl – direktno s ceste jer su često tam ležali, provoziš se kroz grad, roniš kroz nonstopnu neobuzdanu kišu koja uvijek tiho rominja, hm , a treće aktivnosti se ne mogu sjetiti….), dakle, besplatni bicikli su tu samo pusta želja ( zapravo, besplatno bilo što je praktički nemoguće u Nizozemskoj..) Tako kad sam vidla ovaj lijepi žuti bicikl sav potrgan leži na cesti, mislila sam ga uzeti doma i izlječiti… I onda voziti sretno do kraja života po cijelome svijetu i u svakoj vremenskoj prilici ( pa i po ovakvoj kiši..) J

Iskreno su me iznenadili i ovi mali vrtovi po cesti uz svaki prozorčić.. prekrasno nešto. Nizozemci su jako ekološki svjesni i jako cijene prirodu i sve biljke im uvijek uspijevaju (kak i nebi uz svu tu kišu?!) Jedan prijetelj, koji je studirao u Nizozemskoj, rekao mi je za jednu zanimljivost – Nizozemci su većinom protestantske vjeroispovijesti i njihova bjera i način života im nalaže da nemaju zavjese na prozorima, čak i ako žive direktno uz cestu i svako malo im neko može proviriti unutra (makar sumnjam da bi to radili jer su jako distancirani i hladni i ne mare baš za ljude oko sebe). Dakle, ukoliko netko ima nešto za skriti stavlja zavjese i takav je automatski društveno osuđen i izbjegavan. Općenito o njihovom mentalitetu ću malo kasnije uz jednu zanimljivu pričicu detaljnije to objasniti.

Moja fascinacija s lijepim nizozemskim biciklima se nastavlja, uslikala sam i  lijepi crveni bicikl… Tek kad sam se izgubila i išla pitati u jednu suvenirnicu gdje je radila jedna Kineskinja i jako loše govorila sve jezike ovoga svijeta i najvjerojatnije nije znala niti u kojoj je ulici dućan, a kamoli di je Rembrandtov muzej, ipak sam kupila  suvenir – nije niti znala kad sam ju pitala za naprstak što je to, ipak sam ga našla među stvarima, platila, izašla van, onda sam još manje znala di sam i našla sam se pred velikim Budističkim hramom ispred kojeg je jedna velika tržnica sa starim stvarima. Prekrasnim starim stvarima. I, da, našla sam narukvicu svoga života – iz Afganistana, stara sto godina, velika ko okov srebrna, prekrasna, najdivnija i najbolja na svijetu… Kad mi je prodavač rekao cijenu, samo sam ga tužno pogledala jer ako bi ju kupila, nebi imala dovoljno za posjete muzejima i svemu što sam taj dan namjeravala vidjeti.. Narukvica, ak ovo vidiš negdje, nikada te neću zaboraviti J. Ostaješ zauvijek u mome srcu. Slikati ju nažalost nisam smjela..

Nabasala sam i na Temple bar – koji je sigurno podružnica Temple bara iz Stubičkih Toplica J.

I, da u Distrikt crvenih svjetiljki nisam zalazila ( jedino možda lutajući onak izgubljena tražeći Rembrandta i njegov muzej), ali sam primijetila da svugdje ima raznoraznih egzotičnih masaža – tajlandska, kineska i ostale.. Da sam imala vremena, možda bih koju i probala..

I onda sam ga našla, na kraju St. Antoinebreestr ulice – čekao me u svojoj kući Rembrandt i njegova djela. Moram priznati da sam tam najviše uživala. Prekrasno je sve, previše za opisivati, možda najbolje da se samo pokažu fotke.

Pa ipak, da nešto i napišem – s kuhinjom sam ostala oduševljena. Drveni artefakti i sve ukusno uređeno. Prekrasno veliko ognjište u sredini, veliki kameni sudoper, mali tronošci svugdje po kuhinji. Malo je smiješno pričati o samoj kuhinji u kući tako velikog slikara, ali me ona naprosto oduševila.

I naravno, atelje u potkrovlju – sa svim tim bojama, pigmentima, stvarčicama i prekrasnim platnima i djelima i kaminom (vodič nam je rekao da se u toj sobi temperatura održavala iznimno niskom zbog održavanja kvalitete boje i platna i da se njegovim modelima nije bilo najugodnije smrzavati svo to vrijeme koje je njemu trebalo da im naslika portrete. Rembrantova kuća me (osim narukvice, moram ju opet spomenuti) u cijelom Amsterdamu najviše oduševila i stvarno ju se isplati posjetiti jer je posebna.

Dalje lutajući (sljedeća destinacija mi je bila Van Goghova rodna kuća), krenula sam prema udaljenom dijelu grada. U Rembrandtovom muzeju sam pokupila neke preporuke za daljnje razgledavanje – između ostalog i za novootvoreni muzej TORBICA. Kako je bio usput prema Van Goghovom muzeju, odlučila sam ga posjetiti.

E, da, na putu sam vidjela prahistorijsku verziju Smarta. Tako sam se smijala naslikavajući ga da su ljudi zastajali na Waterloo ulici i klimali glavom tipa, gle ova je po prvi put u životu bila u coffee shopu. Kasnije sam vidla još jednog bijelog i shvatila da ih ima po cijelom gradu i da ja nemam pojma o autima. Ali je jako smiješan.

Jedna moja prijateljica mi jako zamjera što sam bila u Amsterdamu, a nisam išla u Coffee shop (što zbog prirode posla nisam mogla), tako da mi je naredila da uđem u jedan, naručim jedan brownie i barem ga slikam ak ga baš nebudem pojela. Evo, samo za nju- ušla sam u ovaj Coffee shop, ali nisam nič naručila jer nisam imala vremena jer sam se cijeli dan gubila po gradu.

Zaključila sam da je u razgledavanje nekog grada najbolje ići sam, tako ga se može najbolje upoznati i najzanimljivije stvari vidjeti, ne trebaš nikoga čekati i nagovarati da idete vidjeti ono što ti hoćeš vidjeti i žuriti se jer ne želiš da se dosađuje.. Odsad svugdje idem na ovaj način ili sa jako dobrom ekipom istomišljenika!!

I tako sam dolutala do muzeja torbica koje su bile divne i poželjela sam ih imati sve. Apsolutno sve.Izložba je bila raspoređena po katovima, na pultu su predložili da krenemo od trećeg kata na kojemu su bile izložene torbice iz 16. do 19. stoljeća. Kad sam došla do izloga sa putnim škrinjama i kožnim putnim torbama, raspametila sam se.. jednostavno sam željela ući unutra k njima i tam malo sjediti i uživati. A onda sam vidla – prekrasnu crvenu kožnu aktovku za laptop (iz 19.stoljeća)!? Prekrasna je. A onda – male pletene slamnate torbice (ona prijateljica iz priče o coffee shopu bi poludela da me je vidla kolko puta sam ih slikala. Inače, ko osoba koja je opsjednuta s torbicama, ponašala sam se dosta smireno u prisutnosti takvih prekrasnih stvarčica (nije bilo glasnih vriskova i slično). Izašla sam van sa razlijepljenim smiješkom na licu i naprosto sam blještala od zadovoljstva.

I, tako sam zadovoljno razmišljala o tome kako je super putovati ovak solo i gledati kaj hoćeš, kad hoćeš i sve, kadli me zaustavi jedna šarolika grupica turista (bilo ih je troje) i pita za smjer (mene, koja nisam mogla turističkije izgledati s ogromnim fotićem oko vrata, ogromnim ruksakom na leđima i tri karte u rukama). Rekla sam im da su pitali krivu osobu jer sam se danas uspijela izgubiti tri puta, a tek je jedan popodne. Pitali su me kud idem i ja sam im rekla da sam se zaputila do Van Goghove rodne kuće, ali da budem pogledala  jednu izložbu fotografija  (antinovinarska fotogroafija u FOAM muzeju), oni su rekli da isto idu do Van Gogha, i da bi mi se rado pridružili u gledanje fotka, ako idemo zajedno kasnije do Van Gogha, ja sam rekla da može – činili su mi se ko jako zabavni i humoristični. I bili su – na kraju sam samo usput pogledala izložbu koja me je jako zanimala jer sam se cijelo vrijeme smijala upadicama. I tako su me proglasili svojim vodičem (nisu ni znali u što su se uvalili) i slijedili me u stopu.. Sva ponosna sam im rekla da tu skrećemo lijevo, a otišla sam desno. Oni su me, naravno, slijedili. Bez riječi kritike.

Jedan od njih je imao jako loša iskustva s Nizozemcima i cijelo vrijeme nam je pokušavao objasniti kako ih je prokužio i kakvi su oni u susštini (da napomenem, to mu je bio prvi dan u Amsterdamu). Tako sočno je pričao da mu se čovjek nije mogel ne smijati. Stvarno super i zabavan čovjek zbog kojeg sam bacila novac uludo na izložbu koju nisam niti doživjela. Navodno, Nizozemci su iznimno bezobrazni, hladni i kruti ljudi koji ne mare za nikoga. Žena na info pultu mu je, iz čistog  bezobrazluka, predala priručnik o zanimljivostima u Amsterdamu, i odbila reći bilo što o tome što bi trebalo posjetiti. Lik je, kad me je pital kak se na hrvatskom veli bok, zaključio da je to jedan jako jednostavan jezik jer je „skraćeni“ Od Hello skraćuje na Bok. Da nije to na jako smiješni način pričal, išal bi mi jako na živce. Ali sam seo nasmijala od srca taj dan proveden s njima.

Kasnije sam po fotkama skužila da je izložba u FOAM muzeju ( odnosno izložbe) bila poprilično zanimljiva. Antiphotojournalism (fotografije printane na pleksiglasu bez pozadine, samo subjekti, stari portreti koji su crossprocesom razvijani te tako dobivene obrnute boje, ta izložba se uvelike bavila Bliskim Istokom i ratovima koji se tamo odvijaju već stoljećima, razvrstane najpotresnije crno-bijele fotografije ratova po godinama). Meni uvelike zanimljiva izložba, ali ju zbog novostvorenog zanimljivog društva nisam ni približno pozorno pogledala. Na drugom katu bile su izložene fotografije Dane Lixenberg pod nazivom Set Amsterdam (izvrsni kadrovi unutarnjeg i vanjskog interijera sa savršenim bojama. Isto prekrasno, da sam se uspjela koncentrirati na nju.

Da napomenem, u društvancu su bili i jedan Sirijac i jedan Pakistanac, pa su se malo čudno ponašali na prvoj izložbi pošto se ta tematika direktno ticala njih i njihovih domovina i religije. A na drugoj izložbi mi je Absar (što znači promatrač) ispričao zanimljivu priču o svom tati. 

Absarov tata je iznimno volio fotografirati i bavio se analognom fotografijom, kao hobijem, mislim. Na putu prema jednom udaljenom dijelu Pakistana, na cesti su na pola presjekli deblo. Znači, deblo je bilo još uvijek zasađeno, ali pošto je tamo nastajala jedna velika industrijska i građevinska zona, smetala im je krošnja, ali samo deblo ne. I tako su ga ostvili. Absarovom tati se to učinilo jako tužno, pa je odlučio zabilježiti taj trenutak s tim deblom i kasnije ispričao tu priču u kući. 35 godina kasnije sam Absar se našao na istom raskrižju, u sada već poprilično izgrađenom industrijskom dijelu i ugledao isto deblo koje mu je poznato sa fotografija i uslikao ga kako bi ga pokazao tati.

Izašli smo iz muzeja smijući se i zezajući, a onda mi je moje društvance, odnosno, moji odani sljedbenici su mi rekli da neće ipak stići do Van Goghove kuće jer se moraju vratiti u hotel jer im počinje seminar za dva sata, a oni se moraju spremiti. Bila sam malo žalosna jer mi je stvarno bilo zabavno, ali sam osjetila olakšanje jer ću moći opet sama lutati i istraživati.

 I, tako smo se lijepo pozdravili i krenuli svako na svoju stranu. Izgubila sam svoju najdražu kartu, pa sam hodajući po mostu kopala po torbi, kad sam čula da se neko zaziva moje ime. Pazi pazi!!! Zapravo skoro me pogazio mali auto. U Nizozemskoj uz automobile i pješake, i biciklisti zauzimaju svoj prostor na ceti. Njihove staze su poprilično široke i posebno označene i popločene, tako da ustvari, nikad neznaš po čijoj stazi hodaš. Barem ne ja koja sam prvi put u gradu i orijentiranje mi nije jedna od jačih strana.

U biti mi je moje izgubljeno stado spasilo život.Oni su me zazivali jer su zaključili da je najbolje da me slijede jer su se izgubili. A ja sam u to vrijeme već bila jako gladna, pa sam zaključila da mi se nejde skroz do Vanjskog ruba grada kako bih vidjela Van Gogha (sad mi je malo žao). Oni su i rekli da bi išli neštopojesti, a to me odmah privuklo – klopa!!! Pa sam rekla- a kaj sad, lijepo mi se s vama družiti, idem i ja do centra.

Nakon dugog nahodavanja, sjeli smo u jedan talijanski restoran, naručili klopu, popapali i onda se pozdravili i opet krenuli svatko na svoju stranu. I našao se pred mnom Madame Tussauds. Ah, shvatila sam to kao znak i nevoljko krenula unutra. Na ulazu ti pokušavaju uvaliti svakojake druge karte i raznorazne gluposti. I, nič, ušla sam unutra, prvi dio je malo dosadan o prosperitetu Nizozemske i kako je ona postala to što danas je, lijepe figure, stvarno. Onda prolaziš kroz tamnicu di te pokušavaju na raznorazne načine preplašiti do dijela di su svi celebritiji. I, tak slikala me jedna gospođa s Ledi Di, Elvisom, uslikala sam Jamesa Browna, Einsteina, Jamesa BLONDA, I Brangelinu. I izašla sam van gotovo trčeći. Na izlazu te još i mame da uzmeš fotografije koje su ti pristojno nudili unutra (jedna od njih bila je s Jackom Sparrowom) za  20 eura. Hm, da sam dobro ispala na njima, uzela bih ih, ali ovak sam otišla van. Da sam očekivala više od takvog razvikanog mjesta- jesam, ali kaj sad i loše iskustvo je iskustvo.

Ustvari sam najviše bila oduševljena s činjenicom da sam kroz prozor od Madame Tussauds mogla vidjeti turnir u odbojci na pijesku koji se upravo odvijao na glavnom tru ispod mene.

Sad sam, već umorna, pogledala na sat i shvatila da još imam dva sata do vlaka, a energije za daljnje gubljenje i lutanje niti malo (talijanska klopa nije baš pomogla). Onda sam ih čula. Super zvukovi u sad već krcatom gradu turistima, lokalcima i raznoraznim ljudima. To su bili oni, ulični glazbenici sa prekrasnom ambijentalnom glazbom koju su proizvodila na tri instrumenta. Odlično usklađeni, čovjek bi ih mogao slušati danima samo sjedeći na cesti. Odložila sam torbu i sjela  u jedan fast food i uživala  buljeći u tu dvojicu čudotvoraca. Možda sam bila omamljena zbog umora, možda zbog raznoraznih droga koje su se oko mene dimile (srednjovječni čiča  je čučnul na pod sa svojom ovećom jojom i duval ga duval), a možda zbog razočaranja s Madame Tussaud, ovo mi je bilo ko svjetlo na kraju tunela. Dečki su stvarno bili fantastični i odveli su me u misli i samo sam mogla hipnotizirano zuriti i ploviti svojim mislima.

Nakon što me je jedno troje sumnjivih likova pitalo kakav mi je to zagonetni smješak na licu, zašto se non stop smijem i dobacilo EJ; SMILEY!!!, zaključila sam da je vrijeme da se pokupim i ostavim lijepu muziku tam di sam ju i našla. Sat i pol vremena koncerta mi je bilo sasvim dovoljno. Digla sam se da im ubacim nekaj love u mini WC školjku (stvarno preslatka), ali sam shvatila da sam na izmaku snaga i da mi se neda gurati kroz rulju, pa sam krenula prema kolodvoru po najvećoj šoping ulici. Inače bi s pola atoma snage ušla u neki dućan da si barem kupim nešto za uspomenu, ali bila sam se sjetila narukvice,   rastužila se i otišla dalje.

Na putu doma sve je bilo dobro, dok nisam sjela na autobus i shvatila da si nisam zapisala kak se zove stanica na kojoj trebam sići, a Nizozemci (zato valjda ve tak uredno zgleda), imaju identične kuće jednu do druge i kamo god krenuli sve isto izgleda. Otišla sam do vozača (živopisni ljudi) i rekla mu adresu na koju trebam stići, on mi je rekao da nažalost nije odavde i da pitam nekoga iz autobusa, oni to više znaju. Tad mi je jedna draga stara Kineskinja rekla da će mi pomoći. Žena je uzela mobitel i nazvala sina koji je poštar (!?) i on me je uputio na stanicu (koja je, pukom srećom, bila slijedeća). Kad sam izašla iz autobusa, shvatila sam di sam, zahvalila sam se najliješe dragoj starici, te sam krenula svojim putem. Ona mi je rekla da nema problema – da će njezin sin biti uskoro tu s autom, da me on može odvesti kud god želim. Tak mi je bilo drago i zaključila sam da onaj iz mojeg izgubljenog stada nema pojma, da u Nizozemskoj ima dobrih ljudi. Makar se pojavljuju u obliku stare Kineskinje.

Svugdje je najlijepše, a doma je lijepo...

Svoju putovnicu držim uvijek uz sebe. Nikad neznam kud će me ova krivudava cesta života odvesti. Svaka prilika za putovanje je dobra prilika.

Prirodno je za svakog čovjeka imati neku skrivenu želju, neko mjesto koje izrazito žele posjetiti. Bilo egzotično i nikad viđeno, bilo neko mjesto iz njihove prošlosti koje ih je činilo sretnim i kojemu se teže vratiti..Svako mjesto na ovome svijetu ima svoju posebnost i osjećam da me te posebnosti zovu. Sve odjednom.