Božićni sajam u Linzu

Najbolji poklon za Božić je ručno rađeni ukras za božićno drvce, a kad je taj ukras i suvenir sa putovanja, služi kao podsjetnik na lijepa vremena provedena u istraživanju drugih zemalja, kultura i običaja.  Božićni sajmovi su idealna mjesta za izlaganje farmera i lokalnih proizvođača specijaliziranih za proizvodnju božićnih ornamenata, kolača i ostalih delicija.

Ugođaj božićnih sajmova nas je dovukao u Linz, u potrazi za ukrasima za naše božićno drvce i poklonima za Božić za naše najbliže. Linz ima 17 različitih božićnih sajmova; Sajam tradicionalnih božićnih keksa, sajam interkulturalnosti zvan „Syria meets Linz“ , Božićni sajam kod Kulturnog centra Gornje Austrije sa tradicionalnim sviračima, Sajam ručno proizvodenih ukrasa i nakita,itd. Svi sajmovi su  u različita vremena u mjesecu prosincu, a mi smo „uhvatili“ samo četiri od njih u prvom vikendu mjeseca prosinca.  Mirisi svježe pripremljenih krafni i zvukovi tradicionalnih instrumenata gornje Austrije pridonijeli su jedinstvenoj atmosferi tog našeg predbožićnog izleta.

Unatoč hladnoći prosinačkog jutra,štandovi i kučice sa drvenim figuricama za jaslice privukli su nas u Volksgarten, blizu Glavnog kolodvora u Linzu. Ručno rađene cijele jaslice, samostalne figurice, a i ukrasi za božićno drvce bili su u skladu s proizvodima od ovčje kože i krzna lokalnih farmera.  Taj sajam traje do samog Božića, svake subote i nedjelje.

Nismo mogli odoljeti mirisima svježe pečenog mesnog sira sa začinima (tradicionalno jelo Gornje Austrije) i božićnog punča, te smo se zaustavili u kolibi odkud su ti mirisi dopirali.

Nakon toga smo nastavili našu potragu do glavnog trga, gdje su obitelji šetale i divile se raznim staklenim ukrasima i maštovito ukrašenim kolačima. Božićni sajam na glavnom trgu traje do 23 prosinca, i najlijepši je ugođaj navečer.

Sajam tradicionalnih keksa nas je oduševio keksima od bućinih sjemenki i domaće marmelade od marelica. Taj sajam traje samo prvi vikend u mjesecu prosincu, u dvorištu restorana „Jozef Linz“ i okuplja lokalne proizvođače keksa i rakija iz Gornje Austrije.

Probali smo punč na Mozartplazu, božićnom sajmu sa tradicionalnim ručno rađenim ukrasima, odjevnim proizvodima od ovčje vune iz Gornje Austrije i tradicionalnim jelima, koji možete vidjeti  9., 16. I 23. prosinca.

Na kraju smo uživali u zvukovima tradicionalnih instrumenata Gornje Austrije i degustiranju lokalnih vina na Sajmu božićnih rukotvorina, kod kulturnog centra Gornje Austrije. Taj sajam je prvog vikenda u mjesecu prosincu.

Kupili smo poklone za najbliže, probali tradicionalna jela i krenuli kući. Linz ima još nekoliko sajmova koje definitivno treba posjetiti kroz cijeli mjesec prosinac. Njihov raspored možete vidjeti ovdje.

Pridružite nam se u istraživanju božićnih sajmova u Europi, slijedeće nedjelje u Bruxellesu.

Razvijanje komunikacijske strategije

U početku sam pristala raditi na projektu isključivo zbog mogućnosti istraživanja i primjenjivanja vlastitih teorijskih znanja te imati priliku steći iskustvo u stvaranju sadržaja, društvenim mrežama i suradnji na projektu. Kako sam u isto vrijeme pohađala sveučilišni program i kvalitativne metode istraživanja, odlučila sam da ce mi taj projekt poslužiti i kao istraživanje početaka start-Up ideje, a kasnije i tvrtke. Sama ideja me privukla, te sam motivirano krenula u daljnje istraživanje načina na koje sve se mogu razviti inovacije i sto su to inovacije.

Za osobno istraživanje koristila sam se i člancima Patricka Yvesa Badilla, profesora sa Sveučilišta u Ženevi koji radi u Medialabu i većinom se bavi prednostima i nedostacima komunikacijskih strategija. U člancima Patricka Yvesa Badilla inovacija je svaki novi izum ili nova tehnika proizvodnje, pa i novi oblik ili način komunikacije, odnosno promjena oblika komunikacije, kako među suradnicima, tako i između "proizvođača" i "kupaca". Kako sam se našla u novoj situaciji  - provedbe projekta, trebala sam dodatna znanja da se uhvatim u koštac sa komunikacijskom strategijom.

Za početak sam se posvetila pisanju članaka o vlastitim iskustvima u domeni projekta, i na način kako sam ih ja shvaćala. Pisala sam većinom o boravku u prirodi, problemima koje sam uočila, itd. Za to vrijeme sam predložila i strategiju za društvene mreže koju sam htjela testirati. strategija se sastojala u REDOVITOM svakodnevnom objavljivanju članaka u domeni zaštite okoliša, POZITIVNIH I NEGATIVNIH, na svim oblicima društvenih mreža na kojima je projekt prisustvovao. Nakon što me je voditelj projekta zamolio da više ne objavljujem depresivne članke jer se njezin prijatelj žalio na njih, odlučila sam ne voditi više strategiju za društvene mreže, već samo sudjelovati u komunikacijskom timu, te djelovati kao sudionik promatrač i uvidjeti kako se razvija jedan start-up sa velikim socijalnim utjecajem i vizijom.

Nakon 6 mjeseci rada na projektu, odlučili smo održati sastanak o komunikaciji i strategiji. Oformili smo komunikacijski tim od idejne začetnice projekta koja je i voditeljica projekta, osobe koja ima iskustva u odnosima s javnošću u nevladinim organizacijama, osobe koja radi u marketingu i mene, teorijski potkovanoj u sada već zastarjeloj teoriji o odnosima s javnošću, ali bez institucionaliziranog iskustva. Na samom sastanku o strategiji komunikacije, nismo imali definiran dnevni red i odgovorne osobe za vođenje komunikacije, te smo pokušali razviti strategiju za komunikaciju prema van, što se pretvorilo u beskonačnu raspravu o pretpostavkama što naša zajednica očekuje od nas, s pretpostavkom da se nešto tako može definirati, prvo smo krenuli od apstraktnoga, globalne poruke koju možemo širiti prema svim grupama. Grupe su bile definirane od idejne začetnice i one su odražavale njezinu osobnu viziju razine osvještenosti kod pojedinih grupa. Taj pristup nisam odobravala, te sam zatražila provođenje istraživanja o tome kako ljudi reagiraju na naš projekt kako bi ih zainteresirani, ali sam bila odbijena. U tom trenutku sam se trebala prisjetiti da bi morala više biti promatrač, a manje sudionik kako bih provela idejno istraživanje, ali me moj karakter zaskočio.

Bilo je to i moje prvo iskustvo u sastancima ovakvog karaktera, te sam sa zadovoljstvom pratila tok rasprave i nakon šest sati morala ići. Na početku mi se činilo kako ta rasprava nije donijela nikakve rezultate, primjerice, nije mi odgovorila na moja konkretna pitanja: kako komunicirati s ili prema onima koji nas podržavaju i što im reći, ali kada sam počela pisati, uvidjela sam da je uvelike pridonijelo mojem razumijevanju funkcioniranja ove novonastale grupe koja je do sad komunicirala isključivo on-line. Osobni način komunikacije je pridonio mom osjećanju kao dijelom tima, te sam nastavila daljnje djelovanje.

Community management

Kako organizirati community? 

Tesko pitanje za početnika koji ima vlastite ideje o organiziranju i vjeruje u pokušaj-pogreška postupak. Raditi u Internacionalnom timu i u isto vrijeme pokušati razumjeti vlastitu kulturalnu pozadinu izrazito je teško. Ali težina samo daje zanimljivu notu. ;)

Osvojili smo jednu nagradu za socijalno osviješteni program i sad smo pred radnim ljetom podijeljenim na tri lokacije: Zurich, Ženeva, Lausanne. Održati komunikaciju na takvom teritoriju je uspijeh, a organizirati community je pustolovni pothvat. Doduše, u svakom pothvatu se treba secirati faktore, pa krenimo:

Što je community?

Kako bih znala organizirati community, prvo trebam odgovoriti na to pitanje. Prije dva tjedna, community je za mene bio jedan daleki pojam koji se sastojao od virtualnih ljudi koji su followeri projekta, zajednica pojedinaca s identičnim interesima koje treba prepoznati. U potpunosti sam bila u krivu. Zajednica (community) počinje od ljudi koji su aktivno u nekom projektu, poluaktivnih pojedinaca koji sudjeluju u raspravama i lajkaju bitne postove i pasivnih promatrača. Njihove želje, mogucnosti i potrebe nemogu se identificirati nekom jednostavnom formulom, nego svi oni sudjeluju u kreiranju identiteta te iste zajednice. Identitet te zajednice je stalno promjenjljiv, ali neograničavajući njezino organiziranje, već naprotiv, promatrač ili organizator te zajednice o sam sudjeluje u modificiranju njezina identiteta.

Prividno organiziranje

Organiziranje zajednice (community menagment) je u stvari dijalog sa pojedincima koji mogu, ali ne moraju biti aktivni pripadnici zajednice. Taj dijalog donosi "organizatoru" modificiranje njegovog pogleda i uvida u identitet zajednice koji ga kasnije prezentira zajednici pojedinaca koji daju svoj uvid i tako u nedogled.

Moj posao

Sad kada sam, barem prividno, definirala zajednicu (community) za sebe, mogu se uhvatiti u koštac s organiziranjem iste. Trebam uhvatiti obrazac uzimanja u obzir želja i potreba zajednice, i u isto vrijeme prihvatiti vlastite želje kao jednog od pojedinaca zajednice i provođenja istih, kako bih dalje zadržala smisao svoga volonterskog posla i postigla razumijevanje djelovanja u branši.

Akademija

Za usporedbu i veći uvid u područje djelovanja, počinjem čitati znanstvene članke.

Start-up počeci

Evo, kad su se malo emocije slegnule i kad sam se dala u malo daljnje istraživanje, slijedi zaključak:

svima bih preporučila raditi u start-up (raditi ili volontirati :)). Rad u timu testira vaše sposobnosti slušanja, izražavanja svojih mišljenja ili vam naprosto daje odgovore na vaša pitanja koji je smisao vašeg postojanja (bar vas natjera da promislite).

Nakon prve svađe (u poslovnom svijetu to se zove žustra diskusija) sa ljudima sa različitim kulturnim pozadinama (veoma internacionalno) odlučila sam snimiti video o tome kako treba raditi u start-up. To mi je današnj ideja. pokrećem svoj kanal koji će biti podsjetnik za mene kroz što se sve treba proći da se pokrene vlastiti posao-

Što me dovodi do drugog zaključka: U životu ili radiš za sebe i ostvaruješ svoje snove ili za druge. Nema sredine. Kompromis nije riješenje za nikoga. Nije fer da nekome obećaš autoritet u pojedinim područjima i poslije ga kritiziraš u istoj toj domeni. Eto.

Savjet sama sebi: Dobro pročitaj ovu rečenicu prije nego te tvoj optimizam odnese u nove svjetove i nove prilike. Nitko ti ne može dati ono što hoćeš doli tebe same.

Opet se bacam na svoj neplaćeni posao nakon ovog podsjetnika. Vrijeme će pokazati što ću naučiti. :) A link od youtube-a stavljam čim ga napravim.

tudlu

May the Forge be with you

Radeći sto osamdeset poslova, ne stignem niti napisati post.

Ali eto, svaki put nastojim sročiti par riječi. Našla sam zanimljiv poslić (dobro, nije plaćen, ali svakako je plodonosan), gdje radim za malo poduzećeu usponu. Ljudi su mladi, zanimljivi, izuzetno marljivi, sredina je internacionalna, radim ono što volim, zbog segmenta neplaćenosti, imam veliku slobodu odlučivanja.

Mislim da bi svaki posao trebao tako izgledati. Ali, nije plaćen. Ima potencijala da bude plaćen, ali niti to nije sigurno.

Trebamo li stvarno birati između te dvije stavke? Super posao ili plaćen posao?

Za sada mi je ovako dobro, jer radim još tri polu posla sa strane, da se pokrijem mjesečno. I studiram... Eto, sve pomalo na pola. Ali, to je život, pa da vidimo što dalje.

Bacam se na posao (ovaj neplaćeni), da stignem završiti prije nego što krenem na posao (onaj plaćeni), i kasnije ću se žuriti da stignem na ples da se malo opustim, i ujutro je dizanje u 4, da stignem na vlak na drugi kraj zemlje, itd itd.

Ajme Helvetia, super je zanimljivo živjeti tu, ali ja bi malo spavala... :)

Sniježi

Il neige. 

Iz Hrvatske u Helvetiu - život u centru grada

Živeći u centru grada, 100 metara od druge glavne metro stanice, u gradu gdje metro jako važan zbog stepenastosti grada uvidjela sam važnost javnog prijevoza. Ukratko, jako se lako izgubiti, te je bolje ići na metro, u kojemu su stanice jasno označene, i na razglasu se objavljuju imena svake stanice popraćena zanimljivim zvukom (na mojoj stanici Riponne Maurice- Bejart čuje se topot konja).

U tom istom centru grada, u zgradi sa početka prošlog stoljeća, u kojoj su stanovi odlično uređeni (ništa čudno, s obzirom na visinu stanarine), mogu reći da uživam. Živim iznad stana u kojem žive tri studenta sa Muzičke akademije ovdje u Lausanne. :) upravo ih pokušavam snimiti. Bez uspjeha.

U zgradi ima puno mladih ljudi sa svih strana svijeta i svako malo imamo neko događanje. Ali, u "radno" vrijeme, svi se prihvaćaju posla. I to u nezamislivim količinama. Na ispit se ne izlazi poluspreman (u slučaju dva pada istog ispita gubi se pravo studiranje u cijeloj zemlji- NEMA DEKANSKOG!!)

Islušajući susjede kako pripremaju ispit iz pjevanja, dok ja štrebam metodologiju pruža mi zadovoljstvo. Zadovoljstvo koje mi omogućuje da zaboravim sva "super" iskustva grupnog rada koje sam doživjela u ovom semestru. Ima čudnih ljudi!!

Ali onda odem za vikend istraživati zemlju, vidim ovakav prizor, ili, još bolje, planine i sve bude bolje.

Fotografije prije prikazuje Luzern, prije Božića, a na ovoj je glečer Aletsch.

Pusa