Studiranje u Švicarskoj

Zemlja sira i čokolade.

Kad sam prvi put došla na samo tjedan dana, prva reakcija koju sam dobila: "Mah, tamo je dosadno, što ćeš raditi? Kupati se u čokoladi? Tjedan dana je i previše!!" Bilo je fenomenalno, upoznala sam puno ljudi, vidjela ogromno puno stvari i novih zanimacija, te na kraju propustila let za doma (da ne pricam o tome da je let bio u nedjelju na večer, a ja sam u ponedjeljak ujutro trebala na posao),

Slušati predavanja na francuskom mogu opisati kao zanimljivo iskustvo, posebice kad sam tek prije godinu i pol uopće počela učiti jeik. Krenula sam smiono u velike izazove, odlučna da sve savršeno naučim prije od bilo kojeg bića na svijetu. Nevjerojatno kako pozitivan stav može pomoći pri tome; savladala sam B1 nivo (osnovno sporazumijevanje sa mogućnošću sporazumijevanja u domeni područja rada). na temelju tog stečenog znanja sam upisala i faks. Moja želja je bila krenuti na doktorat, ali zbog iznimno stroge regulacije, predloženo mi je da položim razliku koja mi treba da krenem na 1.5 godine mastera. Sa svoje dvije diplome da krenem na još jedan master? Stvarno? ali, odlučila sam promijeniti svoj život, doživjeti nešto novo, pa valjda treba otrpjeti i koju žrtvu. IIII, pristala sam i ja na to.

Stil života u Švicarskoj je potpuno drugačiji nego u Hrvatskoj. Veći je dijapazon prilika, ali se za iste prilike treba pedeset posto više potruditi. Ponekad je stvarno teško boriti se protiv velikog birokratskog aparata, koji ponekad djeluje onemogućavajuće, ali postoji neka sigurnost i povjerenje u sistem (spori, spori sistem) da se možemo osloniti na isti.

Početak studiranje političke znanosti u zemlji direktne demokracije sa stanovništvom koje je izrazito nacionalistički nastrojeno i u velikom ksenofobnom deliriju.

Počela sam studirati u veljači, 2013 - baš kad se većina stanovnika na jednom od brojnih referenduma bilo izjasnilo protiv masovne imigracije i situacija je bila napeta. Barem sam ja tako mislila. Ali tako sam se prevarila i u procjeni općenite želje za studiranjem u Švicarskoj. Mladi u Švicarskoj se ne vole obrazovati. 

MAROKO

Moja slijedeca stanica : Afrika.

Poinjem od sjevera, slijedeći put ću krenuti prema jugu. Kako vlada ebola u centralnom i zapadnom dijelu, odgađam taj dio za neki kasniji put.

Dakle, Maroko. U slijedu zbivanja na Bliskom istoku, kročim u Maroko s određenom dozom straha, ali i velikim zanimanjem za sve kulturalne raznolikosti koje ću tamo naći. Svako novo iskustvo me iznova obogati svaki put. Arapska tradicija, izuzetno drugačiji stil života, jedva čekam.

Kad sam stigla u Casablancu, prvo me zabezeknuo nered i opuštenost zaposlenika. Bez pola pardona se nađu pitati od kuda dolazim, kamo idem, ali i spremni pomoći (kasnije sam saznala da nije svaki put dobronamjerno i bezopasno, nego ponekad izrazito agresivno zahtjevaju veliku sumu bilo koje valute.

J lekcija br. 1 – Ne vjeruj nikome (samo agresivno odbrusi, nažalost, to ih još više prIvuče, ali se odnose kasnije s tobom s poštovanjem i ne žele te prevariti J

Casablanka je divan grad, unatoč smradu. Sa svojom malom grupicom smo odsjeli usred Medine,  starog i centralnog dijela svakog grada U maroku. Medina u Casablanki je izrazito tradicionalna, na malim uskim ulicama se odvija isti ritam kao i prije stotinu godina. Nekako su uspjeli stisnuti i brdo autiju u te uske uličice prepune pješaka, mula, mirisnih začina, drvenih rezbarija, prekrasnih tepiha i kožnih torba svih stilova.

Stari dedica me vuče za rukav da mi pokaže svoju koleciju poludragih kamenja nađenih u Sahari, ametista, smaragda, i ostalih, prepunih boja. Od ogromne cijene, čim pokažem nezainteresiranost, skače na najmanju.

Život je ovdje spor. Svi se čudom čude Europljanima koji non-stop nekud žure, nemaju vremena ni za najobičnije cjenkanje, a kamoli za dugo sjedenje u salonu za čaj i prepričavanje događaja, 

dokoličarenja, i istiskog uživanja. Prvotna napetost traje tek nekoliko prvih dana, ali kad se ulovite u njihovu mrežu hedonizma, teško je iz nje izaći. Čaj koji je na početku bio prezašečeren i prejak, sada je dovoljno sladak i taman da vas probudi nakon nebrojenih sata sna.

Glazba teče ulicama Medine. Ponekad je to samo pjevni  zov na molitvu u 5 ujutro (koji prvotnih dana izluđuje, ali se brzo uljuljkate u stil života, pa zaspite do 10,11 sati), ponekad su to tradicionalni berberski svirači koji vrte svojim kapama i sviraju svoje činele i bubnjeve, te mame sve prisutne na pjevanje Bob Marleyevih pjesma.

Posude za pravljenje tajine jela se prodaju na tržnici.

Hrana fantastična. Odlična, predobra, drugačija i fenomenalna.  Izdvajam tajine (tažin), koje se pekuu posebnoj keramičkoj posudi na grilu, a sastoje se od otprilike svačega. Najpoznatije su od piletine, limuna i maslina (cure sline kad se sjetim), janjetine sa karameliziranim svježim smokvama ( nepce mi podhrtava), te junetine sa suhim šljivama i marokanskim začinima (e, to je divota).  Deserti su neopisivo dobri, izuzetno slatki, ali stvar je kao s čajem, lako se naviknuti. Kombinacvija hrane je slatko-slana, i koliko to zvuči neobično, nešto bolje ne postoji.

Pustinja je nešto veličanstveno. Jedinstveni doživljaj mira i vrućeg pjeska (kako je moj put bio u listopadu, preporučila bih taj mjesec, jer u ostalima temperatura zna prijeći 45 stupnjeva), sunce koje zalazi iza crvenih dina, kolone ljudi na devama koji žure prema svome prenoćištu u centru pustinje. 

Neponovljivi doživljaj.

Od velikih gradova posjetila sam Fes, Casablanku, Marakeš, i svaki od njih me oduševio na svoj način. Casablanka je najtradicionalnija (što je čudno jer je luka i najbliže je Europi), i nema puno europskog utjecaja. Fes je izrazito energično mjesto, kolijevka gotovo svake obrtničke industrije u Maroku, a i povijesna prijestolnica. Autohtoni doživljaj drevnog Maroka je garantiran. Marakeš je od svih najeuropski, sa finim restoranima punim raznih specijaliteta u kojima uživate praćeni laganom arapskom muzikom u pozadini i izrazito ljubaznim osobljem.

Kako smo izrazito avanturistički nastrojena grupa, odlučili smo se za javni prijevoz i sami smo isplanirali put. Ima i raznih turističkih organizacija, koje prije svega nude sigurnost i veću udobnost. Udobnost javnog prijevoza je sasvim u redu, a i na taj način se može upiti malo lokalnih običaja i direktno vidjeti život i načine stanovnika.

Malo je poduži tekst, ali Maroko to zaslužuje J uživajte u sličicama.