MAROKO

Moja slijedeca stanica : Afrika.

Poinjem od sjevera, slijedeći put ću krenuti prema jugu. Kako vlada ebola u centralnom i zapadnom dijelu, odgađam taj dio za neki kasniji put.

Dakle, Maroko. U slijedu zbivanja na Bliskom istoku, kročim u Maroko s određenom dozom straha, ali i velikim zanimanjem za sve kulturalne raznolikosti koje ću tamo naći. Svako novo iskustvo me iznova obogati svaki put. Arapska tradicija, izuzetno drugačiji stil života, jedva čekam.

Kad sam stigla u Casablancu, prvo me zabezeknuo nered i opuštenost zaposlenika. Bez pola pardona se nađu pitati od kuda dolazim, kamo idem, ali i spremni pomoći (kasnije sam saznala da nije svaki put dobronamjerno i bezopasno, nego ponekad izrazito agresivno zahtjevaju veliku sumu bilo koje valute.

J lekcija br. 1 – Ne vjeruj nikome (samo agresivno odbrusi, nažalost, to ih još više prIvuče, ali se odnose kasnije s tobom s poštovanjem i ne žele te prevariti J

Casablanka je divan grad, unatoč smradu. Sa svojom malom grupicom smo odsjeli usred Medine,  starog i centralnog dijela svakog grada U maroku. Medina u Casablanki je izrazito tradicionalna, na malim uskim ulicama se odvija isti ritam kao i prije stotinu godina. Nekako su uspjeli stisnuti i brdo autiju u te uske uličice prepune pješaka, mula, mirisnih začina, drvenih rezbarija, prekrasnih tepiha i kožnih torba svih stilova.

Stari dedica me vuče za rukav da mi pokaže svoju koleciju poludragih kamenja nađenih u Sahari, ametista, smaragda, i ostalih, prepunih boja. Od ogromne cijene, čim pokažem nezainteresiranost, skače na najmanju.

Život je ovdje spor. Svi se čudom čude Europljanima koji non-stop nekud žure, nemaju vremena ni za najobičnije cjenkanje, a kamoli za dugo sjedenje u salonu za čaj i prepričavanje događaja, 

dokoličarenja, i istiskog uživanja. Prvotna napetost traje tek nekoliko prvih dana, ali kad se ulovite u njihovu mrežu hedonizma, teško je iz nje izaći. Čaj koji je na početku bio prezašečeren i prejak, sada je dovoljno sladak i taman da vas probudi nakon nebrojenih sata sna.

Glazba teče ulicama Medine. Ponekad je to samo pjevni  zov na molitvu u 5 ujutro (koji prvotnih dana izluđuje, ali se brzo uljuljkate u stil života, pa zaspite do 10,11 sati), ponekad su to tradicionalni berberski svirači koji vrte svojim kapama i sviraju svoje činele i bubnjeve, te mame sve prisutne na pjevanje Bob Marleyevih pjesma.

Posude za pravljenje tajine jela se prodaju na tržnici.

Hrana fantastična. Odlična, predobra, drugačija i fenomenalna.  Izdvajam tajine (tažin), koje se pekuu posebnoj keramičkoj posudi na grilu, a sastoje se od otprilike svačega. Najpoznatije su od piletine, limuna i maslina (cure sline kad se sjetim), janjetine sa karameliziranim svježim smokvama ( nepce mi podhrtava), te junetine sa suhim šljivama i marokanskim začinima (e, to je divota).  Deserti su neopisivo dobri, izuzetno slatki, ali stvar je kao s čajem, lako se naviknuti. Kombinacvija hrane je slatko-slana, i koliko to zvuči neobično, nešto bolje ne postoji.

Pustinja je nešto veličanstveno. Jedinstveni doživljaj mira i vrućeg pjeska (kako je moj put bio u listopadu, preporučila bih taj mjesec, jer u ostalima temperatura zna prijeći 45 stupnjeva), sunce koje zalazi iza crvenih dina, kolone ljudi na devama koji žure prema svome prenoćištu u centru pustinje. 

Neponovljivi doživljaj.

Od velikih gradova posjetila sam Fes, Casablanku, Marakeš, i svaki od njih me oduševio na svoj način. Casablanka je najtradicionalnija (što je čudno jer je luka i najbliže je Europi), i nema puno europskog utjecaja. Fes je izrazito energično mjesto, kolijevka gotovo svake obrtničke industrije u Maroku, a i povijesna prijestolnica. Autohtoni doživljaj drevnog Maroka je garantiran. Marakeš je od svih najeuropski, sa finim restoranima punim raznih specijaliteta u kojima uživate praćeni laganom arapskom muzikom u pozadini i izrazito ljubaznim osobljem.

Kako smo izrazito avanturistički nastrojena grupa, odlučili smo se za javni prijevoz i sami smo isplanirali put. Ima i raznih turističkih organizacija, koje prije svega nude sigurnost i veću udobnost. Udobnost javnog prijevoza je sasvim u redu, a i na taj način se može upiti malo lokalnih običaja i direktno vidjeti život i načine stanovnika.

Malo je poduži tekst, ali Maroko to zaslužuje J uživajte u sličicama.