Razvijanje komunikacijske strategije

U početku sam pristala raditi na projektu isključivo zbog mogućnosti istraživanja i primjenjivanja vlastitih teorijskih znanja te imati priliku steći iskustvo u stvaranju sadržaja, društvenim mrežama i suradnji na projektu. Kako sam u isto vrijeme pohađala sveučilišni program i kvalitativne metode istraživanja, odlučila sam da ce mi taj projekt poslužiti i kao istraživanje početaka start-Up ideje, a kasnije i tvrtke. Sama ideja me privukla, te sam motivirano krenula u daljnje istraživanje načina na koje sve se mogu razviti inovacije i sto su to inovacije.

Za osobno istraživanje koristila sam se i člancima Patricka Yvesa Badilla, profesora sa Sveučilišta u Ženevi koji radi u Medialabu i većinom se bavi prednostima i nedostacima komunikacijskih strategija. U člancima Patricka Yvesa Badilla inovacija je svaki novi izum ili nova tehnika proizvodnje, pa i novi oblik ili način komunikacije, odnosno promjena oblika komunikacije, kako među suradnicima, tako i između "proizvođača" i "kupaca". Kako sam se našla u novoj situaciji  - provedbe projekta, trebala sam dodatna znanja da se uhvatim u koštac sa komunikacijskom strategijom.

Za početak sam se posvetila pisanju članaka o vlastitim iskustvima u domeni projekta, i na način kako sam ih ja shvaćala. Pisala sam većinom o boravku u prirodi, problemima koje sam uočila, itd. Za to vrijeme sam predložila i strategiju za društvene mreže koju sam htjela testirati. strategija se sastojala u REDOVITOM svakodnevnom objavljivanju članaka u domeni zaštite okoliša, POZITIVNIH I NEGATIVNIH, na svim oblicima društvenih mreža na kojima je projekt prisustvovao. Nakon što me je voditelj projekta zamolio da više ne objavljujem depresivne članke jer se njezin prijatelj žalio na njih, odlučila sam ne voditi više strategiju za društvene mreže, već samo sudjelovati u komunikacijskom timu, te djelovati kao sudionik promatrač i uvidjeti kako se razvija jedan start-up sa velikim socijalnim utjecajem i vizijom.

Nakon 6 mjeseci rada na projektu, odlučili smo održati sastanak o komunikaciji i strategiji. Oformili smo komunikacijski tim od idejne začetnice projekta koja je i voditeljica projekta, osobe koja ima iskustva u odnosima s javnošću u nevladinim organizacijama, osobe koja radi u marketingu i mene, teorijski potkovanoj u sada već zastarjeloj teoriji o odnosima s javnošću, ali bez institucionaliziranog iskustva. Na samom sastanku o strategiji komunikacije, nismo imali definiran dnevni red i odgovorne osobe za vođenje komunikacije, te smo pokušali razviti strategiju za komunikaciju prema van, što se pretvorilo u beskonačnu raspravu o pretpostavkama što naša zajednica očekuje od nas, s pretpostavkom da se nešto tako može definirati, prvo smo krenuli od apstraktnoga, globalne poruke koju možemo širiti prema svim grupama. Grupe su bile definirane od idejne začetnice i one su odražavale njezinu osobnu viziju razine osvještenosti kod pojedinih grupa. Taj pristup nisam odobravala, te sam zatražila provođenje istraživanja o tome kako ljudi reagiraju na naš projekt kako bi ih zainteresirani, ali sam bila odbijena. U tom trenutku sam se trebala prisjetiti da bi morala više biti promatrač, a manje sudionik kako bih provela idejno istraživanje, ali me moj karakter zaskočio.

Bilo je to i moje prvo iskustvo u sastancima ovakvog karaktera, te sam sa zadovoljstvom pratila tok rasprave i nakon šest sati morala ići. Na početku mi se činilo kako ta rasprava nije donijela nikakve rezultate, primjerice, nije mi odgovorila na moja konkretna pitanja: kako komunicirati s ili prema onima koji nas podržavaju i što im reći, ali kada sam počela pisati, uvidjela sam da je uvelike pridonijelo mojem razumijevanju funkcioniranja ove novonastale grupe koja je do sad komunicirala isključivo on-line. Osobni način komunikacije je pridonio mom osjećanju kao dijelom tima, te sam nastavila daljnje djelovanje.